ponedjeljak, 27.05.2013.

KAMENOVANJE BEZGRIJEŠNIH

Za početak moram priznati kako nikada nisam sudjelovao na bilo kakvom obliku masovnih prosvjeda. Jednostavno se ne mogu zamisliti kao dio mase u nekoj vrsti 'balvan revolucije', čak ako podržavam mišljenja ili ciljeve onih koji protestiraju. Također priznajem kako na svaku vrstu, bilo studentskog, sindikalnog ili političkog, okupljanja uvijek prvo sagledam sa dozom cinizma. U glavi mi često odzvoni onaj mali đava koji kaže kako 'sigurno netko koristi te ljude za održavanje ili stvaranje svoje političke karijere' ili 'čak i ako imaju dobre namjere netko će se ubacit i izmanipulirat ih'. Taj mali đava često bude u pravu ali ne uvijek. Prosvjedi za Radio 101 ili marš nakon smrti Harveya Milka su dva primjera ovakvog 'masovnizma' koje izuzetno cijenim i podržavam. Iz fotelje, dakako. Moj mozak doživljava izlazak na ulicu ko krajnji čin očajnika, a nadam se kako nam društvo ipak još nije na samom rubu ponora (premda sigurnim korakom koračamo u tom smijeru).

Jedan sam od onih bedaka koji vjeruju kako se civilizicazijski problemi još uvijek mogu riješavati na civilizirani način. Dijalog mi se čini ko najjače oružje razumnog čovjeka. Da ta predodžba nije istinita ne vidim zašto bi svi totalitarni režimi, bilo ideološki ili religijski, potrošili toliko sredstava, energije i krvi za uništavanje slobodoumlja kroz cijelu našu kolektivnu povijest. Kao što je meni majka, koja me nikada nije udarila, jednom rascijepala majicu u restoranu a jednom me zalijela čašom vode jer 'nisam prestao postavljati pitanja i odbijao prihvaćene odgovore bez kvalitetnih obrazloženja'. Jednostavno nisam niti u najmlađim danima prihvaćao floskulu kako je 'nešto takvo kakvim jest zato što tako mora biti ili zato što je tako oduvijek bilo ili zato što mi je netko autoritativan tako rekao'. Te replike su mi se jednostavno činile kao jeftine izlike. Nisam niti u Djeda mraza vjerovao jer mi se ta cijela priča činila nelogičnom. Priznajem kako mi majci nije bilo lako, ali joj zahvaljujem što je shvatila da može kupiti malo odmora od mene tako da mi pokloni knjigu '1000 zašto – 1000 zato'. Do danas mi životni moto ostaje kako nemam odgovore za sva pitanja ali imam nova pitanja za svaki odgovor!

Počeo sam pisati ovaj tekst ponukan komentarima sa raznih portala (čije učestalo čitanje je jasan znak mog mazohizma) te izjavama pojedinaca posljednjih dana na televiziji. Konkretno to su redom gotovo papagajski elokventni biseri poput 'Ja sam odrasla u obitelji gdje sam imala mamu i tatu i ja nemam dokaza da ikakva drugačija obitelj može funkcionirati', 'Mi oduvijek živimo pod tradicijskim vrijednostima kršćanskog braka', 'Zašto jedna manjina siluje većinu' te 'Šta ti pederi i lezbe imaju marširati po ulici, mi normalni ne idemo po gradu pokazivati kako smo strejt'. Za komentar ove zadnje tvrdnje, potpuno preskačući činjenicu kako redovito možete vidjeti na ulici javne izljeve hormona (koji su mi osobno degutantni u svakom obliku jer osjećam kako je intimi mjesto u kući a ne na ulici ili u reality showu) te apsurdizam da bi grupi koja posjeduje sva prava trebale javne demonstracije ili ljepote i relativnosti pojma 'normalni', samo bih vas upitao jeste li ikada doživjeli jedno dalmatinsko vjenčanje? Svake subote možete 'uživati' u javnoj paradi od kuće do kuće do crkve, koloni auta, trubama, zastavama i hordi koja pjeva i slavi uz harmonikaša pred crkvom ili matičnim uredom. Što je ovo ako ne javna proslava prava na brak i vlastite seksualnosti? Jel bi homoseksualci trebali stajati sa strane i dovikivati uvrede ili bacati kamenje 'jer im smeta takvo javno demonstriranje ljubavi'?

Glede 'manjine koja siluje većinu' to je izraz koji zahtijeva takvu razinu gluposti da ga se bojim komentirati. Jedino što ta većina može izgubiti ako manjina dobije što želi jest činjenica kako pred zakonom neće više biti 'vrijednije osobe'. Ali zadržavaju ne samo sva prava koja već imaju već i nedodirljivo ljudsko pravo na glupost i mržnju i slobodno mogu nastaviti vjerovati kako su vrijedniji. A imaju i instituciju pod čijim će zakonima navijeke ostati takvi. Što se tiče 'tradicionalnog kršćanskog braka', bio bi najsretniji kada bi se u Ustav uvelo točno to. Dakle onaj ortodoksni biblijski značaj tog pojma. Onda bi odjednom svi koji sada volontiraju za 'očuvanje tradicije' vrištali za promjene. Jer tradicionalni kršćanski brak je uistinu zajednica jednog muškarca i (ne baš uvijek) jedne žene, koju muškarac 'kupi od njenog oca', u kojemu ne postoji razvod i u kojemu se nevjera kažnjava javnim kamenovanjem. A ne zaboravimo kako je nevjera i samo 'bluđenje mišlju', dakle ako i pomisliš na karanje tuđe žene kršiš Sveto pismo! A za curu koja je izjavila 'kako je odrasla uz mamu i tatu pa ne zna kako bi drugačije obitelj mogla funkcionirati' želim samo reći kako joj se zahvaljujem jer me nasmijala više tom rečenicom nego što bi mogla cijela antologija hrvatskog humora. Samo sam zamišljao znanstvenike, istraživače, filozofe i sve one 'odbijače tradicije' kako kroz povijest 'istražuju samo ono što su naučili kod kuće kao djeca'. Blaženog li svijeta...

Kraj ću posvetiti Isusu i priči o grješnici koju spasi od rulje rečenicom 'Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen'. Nisam niti katolik niti kršćanin niti teist a čak niti deist. Čak ne mislim da postoji niti približno dokaza kako je osoba Krista postojala. Ali to mi nije važno. Nema dovoljno dokaza niti da je Sokrat postojao, a Homer je gotovo sigurno izmišljena ličnost. Ono što je meni važno jest što su preživjele ideje, a ideja ničime ne gubi na vrijednosti ako je njen 'službeni' autor fiktivan lik. Ja iz te Isusove rečenice čitam jednu važnu moralnu poruku, a to je ona da ne trebamo suditi drugim ljudima. Po mojoj 'heretičkoj' logici je svaki homofob koji baci kamen na neki lezbijski par zapravo izdao temelje svoje vjere. Jer pouka te priče, bila ona istinita ili ne, jest ta da ako vjeruješ u Njega, moraš Mu dopustiti da svakome sudi po svojoj volji. Ako je tvoja vjera ispravna, taj lezbijski par će ionako imati svu vječnost u rernama pakla i tvoj kamen ne samo da nije potreban, nego bi tebe mogao odvesti u tu istu rernu jer Mu time prkosiš. Možda moja logika nije prikladna za pitanja vjere. Pokušavam se educirati u tom pogledu ne kao Hitchens 'da upoznam svog neprijatelja' već iz stvarne želje da razumijem ljude koji ne razmišljaju kao ja. Ne sanjam svijet u kojemu će ateisti 'pobijediti' pa spaliti sve vjerske knjige kao što su kršćani spalili ili zabranili sva djela grčke filozofije u nadi da propagiraju ideju kako 'moral i savjest nisu postojali prije Isusa'. Srećom je Bagdad davno prije Saddama i Busheva bio kulturni centar u kojemu su sačuvana ta djela koja nam i danas ilustriraju razvoj ljudske civilizacije i uma. Nadam se svijetu dijaloga, budućnosti u kojoj se vrijednost neće mjeriti po stranačkoj iskaznici ili bilo kakvoj vrsti orijentacije. Ako ćemo već dijeliti ljude na one bolje i one lošije, što ćemo ipak uvijek raditi jer nam je dio naravi, onda ih barem 'ocjenjujmo' njihovim dijelima. A ako osjećate potrebu baciti poneki kamen sjetite se Zlatnog pravila, koje je zaživjelo od Konfucija preko Hinduizma, Budizma pa sve do Biblije, i 'Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi tebi rade'. Samo nemojte previše secirati ovo pravilo jer mu se logika pomuti u seksualnim pitanjima... al seks, čini se, uvijek izaziva pomutnju!

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (12)