Imamo Hrvatsku! Tj imali smo je. Sijećate se? Bile su burne devedesete i imali smo Hrvatsku više nego ikada. Toliko smo je jako željeli zadržati da smo odmah zabranili sve srbo-jugo-četo-komunalije sa naših radio i televizičnih valova. Nismo smjeli riskirati da neki mladac bude impresioniram stihovima jednog bradonje i krene na Kosovo spašavati stabla bagrema. Također je postojala opasnost od požude izazvane glazbom poznatog belokosnog desničara sa krive strane Dunava. Tako smo isključivo uživali u pravoj domaćoj, pače narodnoj glazbi. Ona mala skupina ljudi koja je koristila narodnjake kao soundtrack alkoholnih festivala ili maratonskih premlaćivanja supruga, je našla način da si sa ratištem poharanih krajeva dobavi pokoju kazeticu sa novokomponovanim draguljima. A naša zlatna mladež je ostala zatečena. Postojala je glazba koju su roditelji i strukture vlasti zabranili. Kroz povijest je ovaj sustav automatskog protivljenjima starcima doveo do etabiliranja rocka i punka kao glazbe mladih pobunjenika. Ali kako će mladi pobunjenici slušati rock, kada je rock u to vrijeme postao igračka cijenjenih stariješina? Prašio je iz svake TV reklame, kupio svaku glazbenu nagradu i njegovi su izvođači krasili stranice Glorije pokazujući svoju novu zurku a autori komponirali pjesmice za Doru. Ne, takav rock jednostavno nije više bio dovoljno cool za naše mlade diverzante. Znatno je veći coolen nosilo slušanje zabranjenog voća – opakih narodnjaka. Toliko snažnih i otrovnih da su službeno zabranjeni u javnosti. Mlada generacija folkofila je tada začeta, a čim je počela sazrijevati snalažljivi somovi i kečige iz estradne bare su shvatili gdje leži ključ u harmoniji ponude i potražnje, te su odlučili oživjeti derutne žanrove zabavne i dance glazbe, nekoć omiljene opijate najširih masa, usadivši u njih razne melose, ritmove i kurčeve palčeve iz repertoara većspomenutog folka. Tako smo dobili novi, sasvim domaći, legalni, općeprihvaćeni i nadasve isplativi žanr hrvatskog folka, odnosno glazbe za idiote. I tako u jednom kratkom desetljeću kvaziglazba sa margina negdašnjeg društva je postala mainstream standard. Idioti su rođeni, nahranjeni i podrignuti. Da bi se njihovoj razini nedonošćadi maksimalno pomoglo u lakšem probavljanju novih hitova, tekstovi su prilagođeni mentalnom stupnju nove idotske klase. Dapače neki su otišli toliko daleko da su potpuno odbacili formu poezije te se koncentrirali na niz riječi koje podsjećaju na neartikulirane zvukove koje bebe ispuštaju pokušavajući usrećiti svoje majke nečime što zvuči kao 'mama'. Cijeli ovaj Svijet je postao Afrika. Paprika.

A gdje su hipsteri? Oni su svoju zoru doživjeli u zemljama sa nešto sofisticiranijim stupnjevima idiotizma. Naime kada mlade generacije sazrijevaju sa sve većom količinom podataka i dostupnih sadržaja, a sve slabijom edukacijom i stupnjem socijalizacije, jasno je kako će se kad tad javiti dosada i zasićenost, koja će se onda manifestirati prema vani na maksimalno iritantan način. Ovi idioti, nesposobni za formiranje vlastitog ukusa u moru ponuđenih materijala, će krenuti linijom manjeg otpora i jednostavno svoj stav prema Svijetu postaviti u čistu suprotnost od općeprihvaćenih normi. Dakle film koji je većini ljudi dobar ovim idotima postaje smeće, loši pjevači postaju 'ironički dobri' a očajničkim pokušajem da u modnom aspektu maksimalno postignu udaljavanje od društvenog ukusa će toliko inzistirati u apsurdnosti i individualnosti da neće niti primijetiti kako zapravo svi izgledaju gotovo jednako. Tražeći slobodu tekstilnog izričaja postigli su suprotno i kreirali nešto što se najbolje može opisat kao 'uniforma idiota'. Ipak nisu baš svi krenili u ekstreme hipsterske branše idiotske revolucije. Neki su odlučili postati tek umjereni idioti. Oni također pomno prate sve cijenjene filmove, serije i glazbene uratke, ali ne da bi zauzeli suprotan stav i postali samim tim činom kontroverzni i cool, već da ih drugi umjereni idioti puste u svoje rasprave o dotičnim fenomenima. Naravno ova vrsta idiota svim tim djelima pristupa na način na koji teenager kojio želi gledat Peticu ili Ligu prvaka pristupa školskoj lektiri. Dakle pronađu neki stari šalabahter, nađu opis djela na internetu ili prelete preko njega čisto da uhvate dovoljno sadržaja za spojiti tri suvisle rečenice o istom. Ovim idiotima je najteže prihvatiti činjenicu da su idioti jer u svojim glavama smatraju kako ispunjavaju sve minimalne uvjete da budu produktivni članovi društva. Na žalost ne shvaćaju da je upravo to društvo kojemu čeznu društvo idiota.