četvrtak, 03.10.2013.

CARSTVO KALJUŽE

Ne treba biti pretjerano pronicljiv niti vidovid kako bi se ustanovilo da živimo u 'društvu spektakla'. To je već postala stara floskula, davno začeta, analizirana i dokazana. Problem se nalazi u tome što je naše malo društvo, bez pretjeranog otpora, palo kao žrtva trash okupatora. Nazovite to smećem, zaglupljivanjem ili masovnom hipnozom, ali ja našu medijsku stvarnost volim nazivati jednim sasvim prikladnim nazivom – carstvom kaljuže. Od politike i sporta preko glazbe, filma, televizije, tiskanih i elektronskih publikacija, nigdje nismo pošteđeni ovog relativno novog standarda prosječnosti i traljavosti. Simptomi ovog stanja su svakodnevno vidljivi, dugoročne posljedice nude zastrašujuće mogućnosti ali pravog krivca nema na vidiku. Naime objektivna analiza situacije vodi u logički nezahvalnu 'kvaku 22'. Novine i portali su prepuni beznačajnih priča o privatnim životima svakojakih 'celebritya' a čitateljstvo te iste priče svakodnevno guta u nezdravim dozama. Novinari ih pišu jer ih ljudi čitaju, dok ih ljudi čitaju jer ih novinari pišu. Također vešćspomenuti 'slavni pojedinci' bez pardona dijele svoje priče sa novinarima, pače često izmišljajući većinu detalja, ali to rade jer novinari tako žele. Kao i čitateljstvo. Dakle tko je kriv za takvu situaciju? Kapitalizam? Najlakše je oprati ruke i optužiti jednu društvenu ideju. Ali ideja nema nikakvu moć ako se ne implementira.

Preselimo se načas na televiziju. Konkretno dramski program. Još konkretnije na TV serije. Postoje dva žanra igranih serija, dramske i humoristične. Ovi okvirni žanrovi nude gotovo bezbroj mogućnosti varijacija i dopuštaju kreativnim pojedincima igranje sa formom i sadržajem. Kod nas se ustalila vrlo jednostavna praksa, domaće serije su ili obiteljski sitcomi ili sapunice. Čisto površno komentirajući, ova dva podžanra predstavljaju generalno umjetnički najnižu stepenicu svojih žanrova. Ipak to ne znači kako ne mogu ponuditi najviši stupanj kvalitete. Dapače neke od najboljih humorističnih serija u televizijskoj povijesti su izrasle iz simplističke forme obiteljskog sitcoma, poput 'Only Fools & Horses' i 'Arrested Development'. Također u 'genetskom kodu' brojnih uspješnih dramskih serija možemo prepoznati osnovne crte čiste sapunice, to su 'Twin Peaks', 'Downton Abbey' i čak 'Game of Thrones'. Čini se kako je ljudski mozak podsvjesno programiran da uživa u tom 'sapuničarskom' sadržaju, što samo po sebi nije loše jer je omogućilo kreatorima spomenutih serija da ponude najširoj publici kvalitetan sadržaj. Problem nastaje kada se kvaliteta zaboravi i gledateljstvo izgubi prvo priliku za odabir a nedugo nakon toga i osjećaj za standarde kvalitete. Primarni nagoni prevladaju i mase se izlažu najnižoj formi dostupne razbibrige bez pretjeranog razmišljanja o posljedicama. Dobro postaje odlično, dovoljno postaje vrlo dobro a loše postaje dobro. Nakon dovoljno vremena ovaj se ciklus ponovi pa sada loše postane odlično a sve što bi nekada tek bilo smatrano pristojnim dobija epitet 'remek-djela'. A sve pod zaštitom one iste kvake 22, kojom svi mirno peru ruke od svega. Caruju ponuda i potražnja a najsposobniji kaljužari isplivaju na površinu. Mase novonastalo stanje prihvate kao neminovno, ne zamaraju se razmišljanjem o korijenima ovog status-quoa te nauče ignorirati miris govana, pače sposobni su sami sebe uvjeriti kako ona zapravo ne smrde. Čak mogu dobiti ugodan miris. Snaga ljudskog uma lako pretvori izmet u dunje. Žute dunje Carigradske.

Problem se javlja pri promjenama u samoj srži društva. Naime strukture od kojih se nekada očekivalo da educiraju mase i oblikuju njihovo poimanje svijeta i osjećaj za kvalitetu su sada pod pritiskom da zarade što je više moguće novca. Profit ima primat nad prosvjetom. A profit se oduvijek smatrao najvećim nemezisom kvalitete. Naravno ova površna floskula je, kao i većina njih, pogrešna. Ne bi bila pogrešna kada bi ukus javnosti bio konstanta, fiksna točka u vremenu i prostoru. Ali takvo nešto ne postoji. Ukus se stalno mijenja, evoluira ili devoluira kao i sve ostalo u znanom Svemiru. Kod nas vlada općeprihvaćena 'zdravorazumna' logika kako se treba 'gurati dokle god ide'. Dakle ako nešto prođe kod masa, onda to kloniraj do krajnjih granica. IF - THEN. Jedan dražesno idiotski primjer je naša impotencija pri odabiru pjesme za Euroviziju. Vrhovni znalci nikako nisu mogli shvatiti je li pravi recept gurati onu poslovičnu 'eurovizijsku pjesmu' iz zaboravljenih 80-ih ili je bolje kopirati prošlogodišnjeg pobjednika. Ideje o osluškivanju aktualnog zeitgeista ili, ne daj Bože, pokušaju predviđanja budućeg nikada nisu zaiskrile u njihovim glavama. Jer oni su sigurni da znaju što prolazi! Problem je upravo u semantičkim detaljima, naime oni su jako dobro znali ono što je prošlo ali nisu mogli naslutiti što dolazi.

Teško je nać rigidniju i povijesno bogatiju televizijsku strukturu od one američke. Ipak jedan čovjek na krivom mjestu u pravo vrijeme ju je uspio skrenuti sa tračnica. Charlie Collier, predsjednik gotovo beznačajne kablovske kuće AMC, je došao na nevjerojatnu ideju kako bi mogao pokušati angažirati najbolje scenariste i ponuditi im odriješene ruke. Dakle nema opterećivanja normama, mainstream temama, očekivanjima publike niti prokušanim receptima za uspjeh. Jednostavno rečeno – pusti kreativnim ljudima da budu kreativni. Prije šest godina je debitirala serija 'Breaking Bad', kreatora Vincea Gilligana, koja je izvukla prvu sezonu sa nekih, za Amere ipak skromnih, milujun gledatelja. Ovaj vikend je njezino finale privuklo deset puta veću publiku. Dogodilo se čudo – jedna mala kablovska kuća je odlučila ponuditi kvalitetni sadržaj koji je u manje od desetljeća od užitka malobrojnih postao 'opijat za mase'. Velike televizijske kuće su panično reagirale pokušavajući prvo ustrajati u prokušanim receptima, zatim raditi razvodnjene kopije kablovskih serija te na poslijetku, ponukani brojnim ukidanjima serija i padom gledanosti, početi implementirati metode dojučerašnjih liliputanaca. Naime 'virus AMC-a' se u međuvremenu proširio po drugim kablovskim kanalima poput FX i Showtime te se preselio i na nove medije kao što su Netflix i Amazon, te je široka javnost dobila 'nevjerojatnu ideju' kako ima pravo tražiti kvalitetu. Nešto što je prije bilo isključivo rezervirano za sretnike sa pretplatom za HBO koji, kako oduvijek tvrdi, zapravo 'nije televizija'. Zaključak ove male revolucije je jednostavan – izlike kako komercijalne televizije poput NOVA TV i RTL-a moraju proizvoditi isključivo šrot za najšire mase više ne drže vodu. Jer kada se tim istim masama ponudi kvaliteta oni je znaju prepoznati i nagraditi.

HRT je već zasebna priča. Umjesto da se ugledaju na BBC, bastijan svjetske televizije, oni niti sami ne znaju jesu li javna ili komercijalna televizija. Nezamislivo je da HRT uzme dvojicu anonimusa sa radija i dozvoli im snimanje nekomercijalnog i originalnog sitcoma. To je samo daljnji dokaz kratkovidnosti naših struktura. Poslovnim genijalcima se smatraju oni koji produciraju telenovelu i uvale je na regionalno tržište. Nisu sposobni niti zamisliti da bi umjesto tih 130+ epizoda godišnje mogli angažirati deset autora za originalne serije od 13 epizoda, što bi im kratkoročno značilo pad prihoda ali bi im bilo dovoljno da jednom u desetljeću, od stotinjak produciranih serija, 'ubodu' jedan 'The Office' koji bi prodajom za remake na engleskom govornom području zaradio više nego sve regionalno plasirane sapunjare kolektivno. A niti ne spominjem koliko bi se novih autora ovim putem pronašlo i koliko bi se razina kvalitete promijenila. O ne, pa ionako svi znaju da mi nemamo dobre scenariste. To je ipak općeprihvaćena floskula. Floskule ća mogu floskule...

Na kraju ove priče sam još uvijek na površini. Ovo je tek dijelić problema nježno zagrebanog. Što je ostalo ispod nokta sam prenio na papir. Ispred mene stoji načeti luk koji mi izaziva i suze i mučninu. Ali osjećam potrebu u njega dublje kopati. Znam kako sam sposoban uvjeriti se kako to nije luk. Ako de dovoljno opustim i lagano zažmirim početi ću nazirati jednu žutu dunju. Mirisnu i lijepu, zrelu i sočnu. Carigradsku. Ovo nisu suze već biseri. Vi niste ljudi već svinje. Stara floskula kaže... znate što, pun mi je kufer floskula i mudrosti zakopanih generacija. Ovo je luk. Ovo je govno. Ovo je stvarnost. Tužna, jadna, gadna stvarnost. Otvorite oči i udahnite duboko. Shit is in the air. Shit is on the air. Shit is everywhere! Postali smo kmetovi u carstvu kaljuže. Srećom je jedna floskula istinita – svakom carstvu dođe kraj.

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (4)