srijeda, 16.10.2013.

KRUHA I IGARA

Započeo bih sa jednom klarifikacijom. Van svih djetinjih i romantičarskih emocija koje gajim prema nogometu, vividnog sjećanja na ushićenje Higuitinom paradom na Wembleyu, valjanja od smijeha na kombinaciju frizure i slobodnjaka sa centra Trifona Ivanova ili bacanja šank stolice preko balkona slaveći Jarnijevu točku na I 'osvete' protiv Dojčera... jedna spoznaja mi ipak ostaje jasna. Nogomet jeste 'sporedna stvar', zabava za mase, profitabilna djelatnost za odabrane. Jasno mi je kako su boljke našeg nogometa blijeda fusnota pokraj krize u Siriji, inkompetencije i tvrdoglavosti američke desnice pri riješavanju nacionalnog budžeta te samog generalnog stanja i sranja u našoj maloj državi. Ipak nogomet je uvijek služio kao dobra distrakcija od stvarnih problema. Simulirana bojišnica gdje su male nacije imale barem prividnu šansu boriti se sa velikima u jednakim uvjetima. Kada se korumpiranost političkog sistema prelije i u sfere 'zabave' i 'razbibrige', onda distrakcija nestaje i poruka nepravednosti samog društva postaje znatno pojačana. Rezonira iz svake elektroničke kutije, iz svake tiskane riječi i surfa na svim radio valovima. Kao da su vrhovni staleži zaboravili osnove povijesti civilizacije. Ako želite da budemo mirni i poslušni dužni ste nam barem osigurati onaj poslovični minimum – kruha i igara!

Sad se nalazim u dilemi. Da li krenuti u duboke taktičke analize objašnjavanja taktičkih formacija, naoružan godinama iskustva buljenja u TV, igranja Fantasy Footballa te desetljeća ovjenčanih trofejima iz Football Managera (od kojih se uz osvajanje SP 2014 s Hrvatskom posebno ističe pokal Euro Lige sa Zmajem iz Makarske). Mogu trubit kako u 4-2-3-1, uz pravi odabir igrača, petorica izravno sudjeluju u obrani, sedmorica u veznom redu a četvorica u napadu, dok se ti brojevi dalje povećavaju uz tehnički potkovanog centarhalfa i kvalitetnog povučenog playmakera, a u 4-4-2 je svaka linija slabije napućena, te je gotovo nemoguće igrati na posjed i kombinatoriku u veznom redu osim ako se zovete Sir Alex i imate u napadu Rooneya koji se vraća do centra i sudjeluje u veznom redu... Sve navedeno pada u vodu kada su sami temelji strukture domaćeg nogometa već duboko potonuli u močvarno tlo. Posljednjim bljeskovima hrvatskog nogometa smo svjedočili kada je Vaha vodio Dinamo a Prosinečki bio taktički asistent (ili po mnogima 'izbornik iz sjene') Slavena Bilića. Nakon njihovih odlazaka cijela priča se svela na jedno ime. Ne moram ga niti napisati jer ga dobro znate iz brojnih grafita po zagrebačkim zidovima i navijačkim uzvicima sa svake tribine u državi.

Poltronski mentalitet svih hrvatskih struktura se prelio u nogomet i jednom imperatoru je dozvoljeno da od 'nacionalne svetinje' napravi obiteljski biznis. Dok reporteri nacionalne televizije rade reportaže iz Glasgowa u kojima 'suptilno' daju do znanja kako 'škotski navijači uvijek podržavaju svoju reprezentaciju' nama se pripisuje manjak patriotizma zbog kritiziranja izopačenja i privatizacije jedne nacionalne institucije. 'Pravi patrioti' su valjda oni koji sramote ugled našeg sporta u svim međunarodnim natjecanjima. Optužuje nas se za prevelika očekivanja i traži da prihvatimo minimalnu pobjedu protiv jednog Liechtensteina kao stvarnost. A stvarnost jeste ta da nije problem u pobjedama i porazima već u samoj igri. Po mom osobnom sudu Belgija je trenutno druga europska reprezentacija po kvaliteti, a po kvantiteti i kvaliteti mladih talenata im pariraju samo Brazil i Njemačka. Drugo mjesto u grupi nije samo po sebi nikakav neuspjeh. Izgubiti nije tragedija ako izgubiš od boljega. Ono što svaki navijač, ili ako želite 'patriot', traži jeste da njegova momčad igra najbolje što može. Ne pretplaćujem se na američku apsolutističku podjelu na 'pobjednike i gubitnike' kao niti na srpsku defetističku sklonost prema veličanju izgubljenih bitaka. Možda sam simplistički nastrojen, ali filozofija je jednostavna – budi najbolji što možeš biti i dobit ćeš moje poštovanje.

Upravo u tome grmu leži zec. U osnovi problema zapravo ne mrzimo trijumvirat Mamić-Šuker-Štimac zato što su pokvareni ili zli. Ono što nam na instinktivnoj razini smeta jeste činjenica kako su nesposobni i nestručni. Ovo je princip koji brojni autori koriste kroz povijest da nas 'natjeraju' da zavolimo neke negativce. Publika se često našla u situaciji da navija za Waltera Whitea, Hannibala Lectera ili Sir Olivera jer su bili sjajni u svojoj profesiji. Kakav god netko bio moralno, ako vrhunski radi svoj posao ne možemo ne osijećati neku dozu respekta. Ali kada vidimo nesposobne uhljebaše, tatine sinove i poslušne legionare kako nam prodaju maglu postajemo agresivni. Da parafraziram osobu koja je jako dobro upoznala jednog od protagonista ovog teksta - 'možeš me lagati ali samo ako to radiš najbolje'.

Zaključak pišem prije sjednice HNS-a koja će odrediti sudbinu malog Igora. Rezultat iste me uopće ne zanima. Njegova smjena bi bila toplo dočekani trenutak ali se njome dugoročni problem ne rješava. Uklanjanje Štimca sa mjesta izbornika je ravno rezanju sifilitične kvržice sa spolovila. Površni simptomi će biti uklonjeni, estetski će nam organ lijepše izgledati i možda će čak nešto kvalitetnije funkcionirati. Ali bolest neće biti izliječena. Hrvatski nogomet je zaražen na staničnoj razini. Svaka amputacija je tek kozmetički zahvat. Treba pronaći kvalitetan penicilin, cjepivo ili dovesti vrhunskog egzorcista da nas vrati na zdrav kolosijek. Osim ako se zadovoljavate defetističkom filozofijom komšija, u kojem slučaju se uvijek možete tješiti kako smo barem bolji od Srbije.

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (4)