Gdje pingvini lete

nedjelja, 02.08.2009.

DA SAM JA NETKO

četvrtak, 02.04.2009.

KRIVI SMO MI...

Rijetko se bavim filmskom kritikom na ovom blogu, točnije rijetko se uopće bavim ovim blogom u zadnje vrijeme.

Poriv za ovaj post sam dobio nakon gledanja dokumentarnog filma 'Examined Life' redateljice Astre Taylor. Ideja filma me zainteresirala jer je obećavala da se film bavi tematikom koju 'službeno' mrzim. Radi se o filozofiji, točnije razgovoru sa devet modernih filozofa o smislu ili besmislenosti svega.

Zašto kažem da filozofiju 'službeno' mrzim. Riječ koja bi trebala biti pod navodnicima jest zapravo MRZIM. Mrzim je na način na koji mrzim jazz, art filmove ili filmove o holokaustu. Mrzim percepciju njihove kvalitete bez traženja prave vrijednosti. O čemu tu govorim?

Jednostavno. Iznimno volim poslušati neke skladbe Boška Petrovića ili recimo skladbu 'Take Five' Dave Brueback Quarteta. Ali kada vidim u novinama neke mlade pjevače i pjevačice koji kažu kako pjevaju 'jazz i swing' te da je to za 'odabranu publiku' pa odu na Doru u borbu sa Draženom Žankom i Kraljevima ulice, okreće mi se želudac. Iritira me 'spoznaja i konsenzus stručnjaka' koji mi pokušavaju objasnit kako je očajna pjesma koju cvili Marko Tolja kvalitetnija od očajne pjesme koju cvili Alen Hržica. Tolja je 'kvalitetniji' od Danijele Martinović, Dražena Zečića ili Baruna jer 'je ŽANR glazbe koju izvodi KVALITETNIJI'!

Ne postoji KVALITETA ŽANRA! Postoji samo KVALITETA DJELA.

Pjenim na usta od bijesa kada se uporno nagrađivaju filmovi 'kvalitetnog žanra', nauštrb 'nižim žanrovima'. Kada se izraz 'ozbiljnost filma' odnosi na važnu tematiku koju film pokušava kanalizirati a ne na ozbiljnost same izvedbe filma.

Neću ulaziti u detalje zašto koji film dobije Oscara, Zlatnu arenu ili neku nagradu na manjem festivalu (a mogao bi, vjerujte mi), ali ako već neki portal ili ozbiljna novina angažira kritičara da o tome KRITIČKI piše, onda barem mogu biti pošteđen debilnih analiza kako je jedna redateljica 'genijalnom redateljskom odlukom odlučila snimiti nijemi film da bi time pokazala kako su dijalozi u hrvatskom filmu loši i da samo zbog toga zaslužuje nagradu za scenarij'. Ljudi koji se prodaju za novinare i kritičare koji stoje iza te parafraze (ima ih najmanje troje u tri različita medija) mogu barem zovniti nekoga sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti i saznati da je nagrađeni film zapravo VJEŽBA studenata filmske režije koja ima prvu i osnovnu zadaću DA MORA BITI NIJEMI FILM jer se od studenata očekuje da se nauče vizualno izražavati (što je alibi za činjenicu da Akademija nema para za platiti tonca). Dakle osnovna početna zadaća jedne filmske vježbe je u rukama naših novinara postala 'genijalna redateljska odluka'. A to nije jedini slučaj, ali mi ih se sada ne da nabrajat.

Vratimo se filmu 'Examined Life'. Imena devet filozofa meni nisu značila puno. Otprilike koliko bi mojim educiranijim prijateljima značila imena Daniela Negreanua, Gusa Hansena i Doylea Brunsona u nekom dokumentarcu o pokeru. Znao sam samo za slovenca Slavoja Žižeka te amerikanca Cornela Westa (kojeg iskreno znam iz emisija Jona Stewarta i Stephena Colberta gdje je gostovao kao 'ludi filozof koji podržava Obamu').

Ali nije niti filozofija niti ideje to što me oduševilo u filmu. Oduševio me pristup temi kakav ni u snu ne bi mogao doživiti u Hrvatskoj.

Film jednostavno daje 10 minuta svakom filozofu i redateljica ih odvede na neku, njima značajnu, javnu lokaciju. Redateljica nenametljivo pokušava ostat van kadra, protagonisti iskreno, nadahnuto i nenametljivo pokušavaju objasniti SVOJE misli i film se pretvori u sat i pol iznimno ugodnog i angažiranog druženja.

Mene je to šokiralo. Mislio sam o tome gdje li su studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu našli manual za filozofe u kojemu piše da se trebate prestati kupati i prati zube, opijat se i drogirat redovito, učit napamet tuđe misli i uporno ih citirati svima koje to ne zanima te se obavezno čut na par metara u smislu smrada i deset u smislu buke koju stvarate.

Ovaj manual su našli na istome mjestu gdje su studenti Akademije dramske umjetnosti saznali da autora filma čini isključivo žanr i značaj ideje filma te njegova sposobnost da u što više intervjua ispriča što više gluposti o svojoj umjetničkom viziji.

Hrvatski film o filozofiji, bilo da ga rade studenti FF ili ADU, bi bio jedno pretenciozno, laiku nepodnošljivo, nenadahnuto, citirajuće preseravanje. I dobio bi hrpu nagrada. 'Examined Life' nema niti jedne nagrade, nigdje na svijetu.

Ali kako očekivati takav film u državi u kojoj je neki film genijalan 'jer je početna ideja bila dobra'. Izvedba, režija, scenarij, gluma, montaža... sve je to nebitno u konačnom zbiru. Glavno da se netko sjetio da 'film snima djevojčica iz ruke' ili slijepac ili je snimljen mobitelom. Samo FORMA prolazi u ovoj zemlji. Lažna percepcija vrijednosti koja svakog sa zrnom integriteta i želje za nečim kvalitetnim tjera na profesionalnu suicidalnost.

A za to nisu krivi ni producenti, ni autori, ni filozofi, ni novinari, ni političari, ni antikristi i masoni. Da citiram mog najdražeg filozofa – KRIVI SMO MI.

02.04.2009. u 18:04 • 1 Komentara • Print • #

petak, 06.03.2009.

Da sam ja netko

Isprike ekipi za podužim blogovskim postom, al blog dođe ko 'sezona parenja' - par puta godišnje intenzivno radim oko njega, a onda se malo odmaram uz druge zanimacije

Kako je recesija spojio sam i making off i 'promociju' pjesme iz filma Gdje pingvini lete u jedan video:

Pjesmu možete skinuti na:
Vanda Winter "Da sam ja netko"

Film (novoobrađenu verziju) možete skinuti na:
Gdje pingvini lete

06.03.2009. u 17:43 • 4 Komentara • Print • #

četvrtak, 05.02.2009.

Golubovi rano lete

Prošlu zimu je jedna golubica otkrila moj balkon i nanjušila činjenicu da volim životinje i da je neću tjerati sa njega.

E pa ona je lagano počela dovoditi jebače na moj balkon i održavali su golublje orgije. Nisam se bunio i računao sam da mi balkon do proljeća ionako ne treba pa nek žena malo uživa...

Tako se ekipa zabavljala na balkonu i ona je lagano napravila gnijezdo u jednome srolanome starome tepihu i izlegla jaja. Ponadao sam se da ću poslužiti ko mecena koji je omogućio ugodno sazrijevanje jedne nove generacije golupčića. Baš sam ja bio taj koji je posudio svoj balkon i zbog toga će ovi ptići preživjeti zimu...

Ali, kako to biva, njoj se nije dalo paziti ta jaja već je lagano otišla i abortirala neizlijeđene golupčiće... Ja i sada moja dva jaja smo je čekali ali ona se nije vraćala. Čak sam uzeo ta dva jaja u ruku i pokušao ih premjestiti na vidljivo mjesto, ne bi li je sjaj tih jaja privukao... Ali ništa od nje...

Do ove godine.

Opet su počele jutarnje orgije i taman kad sam nakon dva dana odlučio to sve prekinit shvatio sam da mi je kuja opet uvalila dijete. Ali ovoga puta je čuvala svoje jaje i nisam je htio tjerat.

Ali već dan kasnije jaje je ostalo napušteno a orgije su se nastavljale. Čak su mi dva sata vodili stingovsku seansu tantričkog golubljeg sexa na prozoru, lupajući od rolete i grebući kanđama po aluminijskom štoku prozora.

Ne trebam niti komentirat koliko sam ostao prestravljen ovim zvukovima.

A kad sam vidio da mi balkon i prozor služi samo za karačinu, da se jaje već gorovo smrzlo u napuštenom gnijedzu i da već rade drugo gnijezdo za produkte novog seksa odlučio sam uzet metlu u svoje ruke i prestati biti afrodizijak za te leteće štakore.

Dva sata sam tjerao napaljene nesretnike sa balkona i za sada se čini da sam pobijedio... Iako se svako jutro vodi nova bitka za teritorij balkona... jedno razbijeno jaje se danas tužno razlijevalo smrznutim pločicama...

Pustite bajke koje pjeva Prljavo kazalište. Ne treba Bog čuvat naše golubove i sirotinju. Treba im dijeliti sredstva za kontracepciju.

05.02.2009. u 00:15 • 8 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.